utakmica visokog rizika

Pljuvanje u lice civilizacije

Dok izraelski vojnici ubijaju nejac i civile po Palestini dotle bosanski ragbisti igraju utakmicu sa reprezentacijom ove zemlje, ne razmišljajuci ni trenutka o opravdanosti svoga cina. Utakmicu velikog rizika igra i predsjednik SAD-a, samo je pitanje kada ce njegovi gradani shvatiti ko stvarno upravlja njihovom zemljom, kao što su shvatili da njihov glas nije presudan u izboru predsjednika kao i mnogo cemu drugom.

Svakodnevno se prisjecam agresije na Bosnu i Hercegovinu, jer rane koje je ostavila nece i ne mogu da zarastu, i svakodnevno poredim naše današnje ponašanje sa ponašanjem svijeta u godinama kada je ova zemlja krvarila i kada su u njoj zlocinacki ubijana djeca, žene, starci, civili, neselektivno i sa samo jednim ciljem – izvršenje genocida. Nerijetko smo bili ogorceni odnosom svjetske javnosti prema našim mukama, hladnoj proracunatosti u donošenju odluka ali i nedostatku svake vrste solidarnosti sa našim narodom. Bili smo ogorceni na cinjenicu da sportisti Jugoslavije i Hrvatske ucestvuju na svim medunarodnim takmicenjima dok vojnici njihovih zemalja ubijaju nejac po Bosni. Hvatala nas je muka od toga da niko ne želi da ih bojkotuje, da im kaže kako se ne mogu takmiciti dok njihova vlast cini zlocine. Uzalud. Sada to isti cinimo i sami. Dok izraelski vojnici ubijaju nejac i civile po Palestini, dotle bosanski ragbisti igraju utakmicu sa reprezentacijom ove zemlje, ne razmišljajuci ni trenutka o opravdanosti svoga cina.

Nikome u Ragbi-savezu nije palo napamet da odbije igrati utakmicu, da time pokaže neslaganje sa politikom zemlje koja vrši masovne zlocine. Nije to palo napamet nikome od igraca. Zaboga, radilo se o medunarodnoj utakmici, o plasmanu u dalje takmicenje, kao da je ikakav trofej znacajniji od života samo jednog djeteta Palestine ili bilo koje druge zemlje. Ni publika se nije ništa bolje legitimirala, navijaci su došli upravo u onolikom broju koliko je ragbi kod nas i popularan, navijali su ništa manje i ništa više nepristojno nego inace, i otišli sa utakmice zadovoljni pobjedom svojih ljubimaca (kao da se radi o kucnim ljubimcima). Jedino su novinari pokušavali doliti ulje na vatru nazivajuci ovu našu sramotu ''utakmicom visokog rizika'', gurajuci, manje ili više otvoreno, nekakav strah od nekakvih terorista koji ce napasti židovske igrace samo zato što su Židovi. Dok su se oni plašili napada ja sam se plašio da im neko od mudrog rukovodstva ne utrapi koji transporter, onako kao suvenir. Do sada je bio adet da se suveniri medusobno izmijene pred ovako važne meceve. Tako smo mi njima mogli (pro)dati transpoprtre a oni nama gubitak podrške u cjelokupnom arapskom, islamskom i iole poštenom svijetu, ma kojoj naciji pripadao. Tako bi sportisti u potpunosti licili na svoje mudro rukovodstvo, kako naši tako i njihovi, te nastavili pljuvati u lice civilizacije. Malo morgen. Ništa se nije desilo. Izgleda da CIA i saradnici procjenjuju kako im teroristicki napad mudžahednskih ratnika u BiH trenutno nije potreban. Ovdje je dovoljno tragati za sakrivenim oružjem, ne onim kojim trguju Anic i drugovi, i davno zatvorenim kampovima za obuku.Terorista, naravno.

TV protiv slobodne rijeci

U toj borbi i potrazi Federalna televizija je postala poligon za odstrjel svakoga onoga ko ne odgovara Alijansi i na koga neko od njenih celnika upre prstom, te se historija ponavlja i dokazuje kako u krilu socijaldemokratije najbolje uspijeva fašizam. Naravno, da ne bude zabune, za odstrjel su predvideni iskljucivo Bošnjaci, još ako su i muslimani, onda tim bolje, tada je divljac interesantnija i pikantnija. Odstrjel vrše takoder Bošnjaci, ali to ništa ne mijenja na suštini stvari osim što govori da je svaki narod i svako vrijeme, pa i ovo naše, imalo i imat ce svoje murtate. No, murtati nisu predmet našeg bavljenja nego ono što oni, kao poslušnici, cine svom narodu. Za to što cine morat ce svesti racun pred precima i pred potomcima, a najviše pred vlastitom savješcu. Za nas je važnije da ostanemo svjesni njihova rada i posljedica toga što rade, kao i ciljeva koje njihovi naredbodavci žele ostvariti.

Kada je Bakir Hadžiomerovic u vec prepoznatljivom maniru mladog aparatcika, poslušnika, ulizice, pripuze, podrepuše bez sluha za bilo šta osim zvižduka svojih gospodara, stavio na odstrjel ljude iz AID-a, normalno je bilo za ocekivati da u njihovu odbranu stane svako onaj ko zna šta je ova služba i šta je odbrana države. Normalno bi bilo u svakoj drugoj zemlji, ali ne u BiH, gdje samo poneki oštroumniji ili hrabriji pojedinac uocava suštinu zbivanja i pokušava dici svoj glas protiv nepravde. E, sad, u Bosni je podizanje glasa upitno ako to cine ljudi koji pripadaju SDA i drugim krugovima Bošnjaka koji se mogu prepoznati i kao muslimani, kao što je to bilo sa slucajem Cengica i Palavricke, pa je takvo dizanje glasa opasno po pravdu. Dokazala je to TV Federacije koja je dozvolila Bakiru Hadžiomerovicu da i dalje pjeni i zapušava usta onima koji se bore za slobodu javne rijeci dajuci mu i podršku uredništva. Od ove televizije je istup parlamentaraca ocijenjen kao napad na slobodu medija i slobodu javne rijeci, kao da parlament nije javna institucija i kao da istup u parlamentu nije javna rijec.

Ocigledno je bilo da se radi upravo o monopolistickom pristupu javnoj rijeci i pravu na nju, koje je rezervirano samo za odabrane i povlaštene a nikako za bošnjacki puk. Staljinistickim manirom, Hadžiomerovic i bratija obrušili su se na javnu rijec koju su Cengic i Palavricka izrekli pred kamerama, nazivajuci to pritiskom na medije, a vršeci takav pritisak na poslanike i sve ostale gradane BiH da nikada više i ne pomisle javno govoriti o radu njihove institucije. Nimalo slucajno jer se o televiziji i njenom lošem radu mogu napisati tomovi knjiga.
Obrušili su se jer ne žele da iko progovori o tome kako je stanje na TV više nego tragikomicno. Pošavši od bezbroj repriza kojima nam ubiše svaku volju za životom preko jeftinih latinoamerickih serija kojima raspamecuju domacice, do loše skrojenog programa uopce.

Zar treba da šutimo dok se emitira serija ''Seks i grad'' koja je paradigma lošeg ukusa, kica, pa, u krajnjem, i nemorala dignutog na pijedestal vrline. Zar treba da se oduševljavamo i hvalimo serije u kojima se propagira homoseksualizam jer ce nas u protivnom optužiti za sprecavanje slobode govora, slobode izbora nacina života, izbora seksualnog partnera i nacina njegova upražnjavanja? Ako je to civilizacija i sloboda izbora u njoj, onda: hvala ne! Mogu to braniti kako hoce i cime hoce, ali kako ce odbraniti to što su nacinili dva dnevnika jedan za drugim i to na istoj frekvenciji, na istom kanalu? Cemu služe osim da nam pokažu kako može da nam radi šta ko hoce i koliko hoce a mi moramo šutjeti, jer je to sloboda medija i javne rijeci. U toj slobodi može Sanjin Beciragic da nam hvali Titino doba do besvijesti, jer sloboda javne rijeci je za njega ali ne i za mene koji se sa tim ne slažem. Odakle meni pravo da se ne slažem sa terminologijom koju koristi Javni servis i Federalna TV u kojoj su Palestinci i svi muslimani teroristi, Bošnjaci kriminalci i lopovi, Amerikanci borci za demokraciju i slobodu, Izrael zemlja koja se natcovjecanskim naporom bori protiv terorista sa prackama i tako redom?

Kako je krenula TV hajka, podnošenje krivicnih prijava i hapšenje Bošnjaka, spremio sam cebe, za svaki slucaj, a kako je krenula saradnja sa policijama tudih zemalja, prije ce me uhapsiti Mosad nego moja policija, pa mi cebe nece ni trebati, dovoljan ce biti metak u glavu. Kako i ko može objasniti da na Federalnoj televiziji ima srpskog i hrvatskoga jezika ali nema bosanskog, ima srpskohrvatskog koji više nigdje i niko ne govori, kao da je latinski, osim Bošnjaka tipa Beciragica i Hadžiomerovica, nazdravlje im bilo. Moj Bošnjo, i to je sloboda medija.

A šta je Amerika, Džoni?

Odavno je jasno svakom Bosancu da odnose u ovoj zemlji diktiraju stranci te da se mi pitamo koliko i Sabit u mlinu. Ono što prosjecnom gradaninu izmice iz vida, pa i mnogim analiticarima (možda ovi i namjerno ne vide) svjetske politike i odnosa snaga u svijetu, jeste da se tako nešto dešava i drugima. Na posljednjim predsjednickim izborima Amerikanac je shvatio da on baš i ne bira svoga predsjednika, da njegov glas u tom postupku i nije toliko presudan niti demokratija tako lahko može da se konzumira, da je snaga odlucivanja negdje drugdje a ne u glasackoj kutiji. Tako je prosjecan gradanin najdemokratskije zemlje na svijetu progledao na jedno oko. Na drugo bi trebao progledati onog trenutka kad shvati da mu teroristicka opasnost ne prijeti od islamskih fundamentalista, nego od njegovih vlastodržaca i njihovih židovskih mentora. Morao bi shvatiti da mu za predsjednika dolazi samo onaj koga ovaj lobi podrži.

Zato nimalo ne cudi da se Buš u svojim izjavama ponekad i zaleti da nešto rekne protiv Izraela, ali se koriguje cim mu njegov šef ( citaj: Ariel Šaron) priprijeti prstom. Tako, eto, imamo situaciju da lav strijepi od poljskoga miša. Doveo ga je da mu podriva, nagriza i progriza arabijsku ladu, ali ga je uveo i u svoju pa se boji da mu, u znak zahvalnosti, ne progrize dno. Nema utjehe u tome što bi zajedno tonuli. Zato Buš po dva puta kaže da Izrael mora da se povuce sa palestinskih podrucja, a po treci put kaže kako Amerika podržava pravednu njegovu borbu protiv terorizma. Po dva puta kaže da je Arafat nezaobilazan partner u pregovorima, a po treci put da on mora hapsiti vlastite borce za slobodu. Dakle, sve njegove izjave nisu diktirane iz Bijele kuce nego iz Tel Aviva. I Buš ima svoju utakmicu visokog rizika i, ma koliko se cinilo da u njoj uživa, ona mu može biti omca oko vrata, jer se vracanje i placanje usluga ne može predugo vršiti preko tude grbace. Narodne posebno. U krajnjoj liniji Ariel Šaron više lici na predsjednika SAD nego Buš samo što je trenutno na godišnjem odmoru i safariju na Palestince.

Kada to Amerikanac shvati, progledat ce i na drugo oko. Možda mu u tome pomogne i konacno razotkrivanje pocinilaca teroristickih napada na Svjetski trgovacki centar u Njujorku 11. septembra prošle godine. Sve glasnije su potvrde (i sa sve više vjerodostojnosti) da napade nije izvela nikakva El-Kaida, nego neko iznutra SAD. U svakom slucaju, sve je izvjesnije da je Džordž Buš mladi znao za napade. Jevrejima je trebalo da naplate ogromno osiguranje za zgrade, a koliko ce se uknjižiti mrtvih Amerikanaca u kolateralnu štetu - nikog nije briga. Važno je da Jevreji profitiraju, sve drugo je briga Amerike. Eto, Džoni, i to je Amerika. Kao što je bila i onda kada je Kenedi dolazio na vlast uz podršku cikaške mafije, tako i danas kad se u Bijelu kucu ulazi uz podršku Židova.

Amerikancima je malo teže da shvate o cemu se radi, jer njihova vlast, spretnim manevrima, propagandom, medijskim pritiskom, politickim i svakim drugim maketingom, ekonomskim, policijskim, otvorenim i prikrivenim prijetnjama i zastrašivanjem uvijek nastoji, i dobro uspijeva, proizvesti i kreirati onakvu svijest ljudi kakva im treba. Jednom je to rasna mržnja prema crncima, Indijancima ili nekim drugim obojenim ljudima, drugi put su to komunisti, treci put Marsovci, Kinezi, Vijetnamci, Iranci, a sada - muslimanski teroristi. Nije bitno šta je istina, nego šta je potreba kako bi vojna mašinerija, od industrijske proizvodnje do potrošnje vojnih potencijala, mogla povecati vojni budžet do neslucenih visina i onda ga grickati skupa sa onim židovskim mišem puštenim na ladu. I sve je dobro dokle se mognu nalaziti tržišta i poligoni za ispucavanje izvan Amerike, ali šta kad to više ne bude moguce? Šta kad se bumerang vrati, a uvijek se do sad vracao.
Ništa, Džoni, i to ce biti Amerika. Ako je uopce bude.